nemo uči kako radi sabor

U nastavku serije članaka o Znanstvenoj komunikaciji, s "laganim" zakašnjenjem od jedno mjesec dana (desilo se 10.12.2009.) pokušat ću se prisjetiti kako je bilo u posjeti Hrvatskom Saboru.

Posjeta se sastojala od obilaska same zgrade, te kratkih izlaganja problema i rasprave sa sabornicima. Ja sam sa kolegicom Antonijom Miletić obrađivao temu Pravilnika o ocjenjivanju, ali sam se u samom izlaganju malo dotakao i Zakona o udžbenicima, te općenite situacije sa aktima koje donosi MZOŠ gdje stručna javnost praktički ne može dati svoje mišljenje zbog načina (ne)održavanja javne rasprave.

Temu pravilnika o ocjenjivanju sam odabrao zato što se u vrijeme kad smo dogovarali termin posjete Saboru vodila dosta oštra rasprava o pravilniku na Nastavnici.org forumu, te je čak pokrenuta akcija u kojoj su skupljeni zahtjevi za izmjenu prijedloga pravilnika. Kao bazu mojeg izlaganja uzeo sam upravo te komentare i prijedloge, a neki osnovni cilj je bio predložiti zastupnicima koji su nas slušali da se MZOŠ dodatno prisili da se te promjene i uvrste. Samo izlaganje je snimljeno kamerom, te ga kao i izlaganja ostalih kolega možete vidjeti na stranicama prof. Vinkovića (nedostatak je relativno loša kvaliteta zvuka). Izlaganje je prošlo prilično dobro, kao i kratka rasprava o tome, jedino što sam dobio dojam da donekle radim "preaching to the converted" s obzirom da je većina zastupnika bila iz odbora za obrazovanje, znanost i kulturu (no bilježim zastupnicima plusić za informiranost ;)

Osim samih izlaganja imali smo vremena popričati sa zastupnicima o njihovom poslu, koji je dosta "mistificiran" u javnosti. Meni se čini da je posao političara u Hrvatskoj na dosta lošem glasu, te općenito nedostaje povjerenja u to da će oni obaviti svoj posao, a to je zastupanje ljudi koji su ih izabrali.

Jedan prilično važan detalj u toj priči je da većina ljudi misli da je osnovni posao zastupnika da budu prisutni na sjednicama, što je zapravo tek manji i prilično formalan dio stvari koje rade. Većina posla se odradi ranije, u saborskim odborima, ili kroz komunikaciju (lobiranje) s raznim sudionicima u procesu donošenja odluka + proučavanje sve materije koja je važna. U osnovi je glavna sjednica više "igrokaz" u kojem se za javnost iznose stvari koje su već ranije razrađene i dogovorene.

Također dobar dio nas ima dojam da su zastupnici nedodirljiva bića, koja ne slušaju što mu narod ima za reći. Pa im obično ništa ni ne govorimo, gnjavimo, predlažemo. Jedan dobar prijedlog Marije Lugarić (koja je btw bila naš domaćin za vrijeme posjete) je upravo to da ih se usudimo gnjaviti sa svojim problemima. Sve zastupnike redom, svi imaju barem e-mail :) To će sigurno polučiti neki efekt, sigurno bolje nego da si mrmljate u bradu kako nešto nije kako se spada. Moj dojam je da će neki sigurno i poslušati, barem iz direktnog kontakta sa ovom nekolicinom koji su slušali naša izlaganja.

Za kraj smo dobili jedan zgodni knjižetak u izdanju British Councila, pod nazivom "Političari na djelu", koji dolazi i sa kratkim dokumentarcem o radu Britanskog  Parlamenta i usporedbom s našim lokalnim parlamentima/saborima (pod lokalnim mislim Hrvatska, Srbija i BiH). Nažalost sadržaj knjižetka nije i javno dostupan na Internetu što mi je prilično nejasno s obzirom da bi trebao služiti za informiranje javnosti o tome što rade političari, ovako sigurno ima manji domet informiranja (posudim bilo kome tko ga hoće pogledati ;)