nemo uči kako radi sabor

U nastavku serije članaka o Znanstvenoj komunikaciji, s "laganim" zakašnjenjem od jedno mjesec dana (desilo se 10.12.2009.) pokušat ću se prisjetiti kako je bilo u posjeti Hrvatskom Saboru.

Posjeta se sastojala od obilaska same zgrade, te kratkih izlaganja problema i rasprave sa sabornicima. Ja sam sa kolegicom Antonijom Miletić obrađivao temu Pravilnika o ocjenjivanju, ali sam se u samom izlaganju malo dotakao i Zakona o udžbenicima, te općenite situacije sa aktima koje donosi MZOŠ gdje stručna javnost praktički ne može dati svoje mišljenje zbog načina (ne)održavanja javne rasprave.

Temu pravilnika o ocjenjivanju sam odabrao zato što se u vrijeme kad smo dogovarali termin posjete Saboru vodila dosta oštra rasprava o pravilniku na Nastavnici.org forumu, te je čak pokrenuta akcija u kojoj su skupljeni zahtjevi za izmjenu prijedloga pravilnika. Kao bazu mojeg izlaganja uzeo sam upravo te komentare i prijedloge, a neki osnovni cilj je bio predložiti zastupnicima koji su nas slušali da se MZOŠ dodatno prisili da se te promjene i uvrste. Samo izlaganje je snimljeno kamerom, te ga kao i izlaganja ostalih kolega možete vidjeti na stranicama prof. Vinkovića (nedostatak je relativno loša kvaliteta zvuka). Izlaganje je prošlo prilično dobro, kao i kratka rasprava o tome, jedino što sam dobio dojam da donekle radim "preaching to the converted" s obzirom da je većina zastupnika bila iz odbora za obrazovanje, znanost i kulturu (no bilježim zastupnicima plusić za informiranost ;)

Osim samih izlaganja imali smo vremena popričati sa zastupnicima o njihovom poslu, koji je dosta "mistificiran" u javnosti. Meni se čini da je posao političara u Hrvatskoj na dosta lošem glasu, te općenito nedostaje povjerenja u to da će oni obaviti svoj posao, a to je zastupanje ljudi koji su ih izabrali.

Jedan prilično važan detalj u toj priči je da većina ljudi misli da je osnovni posao zastupnika da budu prisutni na sjednicama, što je zapravo tek manji i prilično formalan dio stvari koje rade. Većina posla se odradi ranije, u saborskim odborima, ili kroz komunikaciju (lobiranje) s raznim sudionicima u procesu donošenja odluka + proučavanje sve materije koja je važna. U osnovi je glavna sjednica više "igrokaz" u kojem se za javnost iznose stvari koje su već ranije razrađene i dogovorene.

Također dobar dio nas ima dojam da su zastupnici nedodirljiva bića, koja ne slušaju što mu narod ima za reći. Pa im obično ništa ni ne govorimo, gnjavimo, predlažemo. Jedan dobar prijedlog Marije Lugarić (koja je btw bila naš domaćin za vrijeme posjete) je upravo to da ih se usudimo gnjaviti sa svojim problemima. Sve zastupnike redom, svi imaju barem e-mail :) To će sigurno polučiti neki efekt, sigurno bolje nego da si mrmljate u bradu kako nešto nije kako se spada. Moj dojam je da će neki sigurno i poslušati, barem iz direktnog kontakta sa ovom nekolicinom koji su slušali naša izlaganja.

Za kraj smo dobili jedan zgodni knjižetak u izdanju British Councila, pod nazivom "Političari na djelu", koji dolazi i sa kratkim dokumentarcem o radu Britanskog  Parlamenta i usporedbom s našim lokalnim parlamentima/saborima (pod lokalnim mislim Hrvatska, Srbija i BiH). Nažalost sadržaj knjižetka nije i javno dostupan na Internetu što mi je prilično nejasno s obzirom da bi trebao služiti za informiranje javnosti o tome što rade političari, ovako sigurno ima manji domet informiranja (posudim bilo kome tko ga hoće pogledati ;)

nemo uči o efikasnim školskim sustavima

Nemo je danas naletio na jedno izvješće - "How the world's best-performing school systems come out on top" (PDF, 9.5MB). Iako sa kraja 2007 stvari koje se nalaze unutra teško da su zastarjele, a Nemo bi jedino bio sretniji da je na to naletio ranije (zapravo bio bi još sretniji da je na to naletila ekipa iz MZOŠ-a :)

I o čemu je stvar? Ukratko radi se o 3 stvari koje su najvažnije ako želite da vaš školski sustav bude bolji. Reforme u školstvu često izgledaju ovako nekako:

Površina je uznemirena i turbulentna, dok je oceansko dno mirno i spokojno, čak pomalo mutno. Isto tako pravila i zakoni se izmjenjuju dramatično, ostavljajući dojam velikih promjena ... dok duboko ispod površine život neometano nastavlja dalje.

L. Cuban (1984)

Ovu morsku analogiju Nemo je također našao u izvješću, a jako ga podsjeća na zadnjih nekoliko godina u našem školstvu gdje smo vidjeli niz reformi, izmjena i sl., koje su izvedene s puno pompe, ali počesto nabrzaka i s malo efekta. Stvar je u tome što ovakve reforme ostavljaju dojam da je puno toga učinjeno, dok je ustvari malo toga ostavilo traga na to kako se stvari odvijaju u razredima i predavaonama. A ustvari to je otprilike jedino važno - što se to odvija na nastavi.

Dakle koje su to 3 navike školskih sustava koji su veoma uspješni, barem po nekim internacionalnim standardima poput PISA-e? Lijepo i jednostavno:

1. Dovedite prave ljude da postanu učitelji.
2. Napravite od njih kvalitetne učitelje.
3. Osigurajte uvijete kako bi svako dijete u sustavu dobilo najbolje moguće podučavanje.

Da li se to u Hrvatskoj radi? Ukratko rečeno: NE! Nemo preporuča da za detalje pročitate izvješće (nije predugačko, ima puno slikica ;) no osnove ideje će ipak prenijeti....

(1) U sustavima koji rade kako spada učiteljsko zanimanje je cijenjeno i prestižno - interesantna činjenica je da nije nužno i puno više plaćeno od privatnog sektora, ali nužno je da ne bude potplaćeno. HRsituacija: svi smo svjedočili nedavnim rezuckanjima plaća koje su ionako bile niske. Struka je zadnje bila cijenjena kad je to radila nemina baka :-?

(1) Također postati učitelj ne može svatko, štoviše postoje vrlo kompetitivni uvjeti prije nego što uopće upišete studij koji vam omogućava da postanete učitelj. HRsituacija: nije baš da se svi gužvaju za upis nastavničkih smjerova, a valjda svatko misli da može predavati bolje od "ovih sada".

(2) Kod školovanja učitelja velika pažnja se posvećuje količini vremena provedenog u samoj nastavi (ne manje od 20 tjedana), s obzirom da ćete ionako na taj način steći najviše iskustva. Također usavršavanje ne staje time što ste završili studij, a u većini uspješnih sustava morati ćete proći i početničku godinu kada imate manje predavanja i radite sa specijalno obučenim mentorom. HRsituacija: unatoč tome što kod nas efektivno ne možete predavati bez 5 godina studija (po novoj situaciji) količina prakse koje ćete dobiti u tom vremenu su uglavnom prilično malene, većina se svodi na knjiško znanje. Prvo vrijeme rada imate početnički status, no koliko je Nemi poznato kvaliteta mentora dosta varira i mnogo ljudi je u prvo vrijeme doslovce ostavljeno da "pliva kako zna i umije". Također tečajevi za usavršavanje također jako variraju po kvaliteti.

(3) Zadnji dio posvećen je "brisanju" razlika koje postoje među učenicima, tj. to da je sustav svjestan svojih mana i nedostataka, ali do na razinu pojedinog učenika, kako bi mu se mogao prilagoditi. Stvarno uspješni sustavi omogućavaju učenicima koji dolaze iz manje povlaštenih sredina i onima sa poteškoćama da budu jednako uspješni kao i oni koji bolje stoje. Uspjeh sustava se provjerava raznim oblicima provjera (od nacionalnih ispita, pa do školskih inspekcija), što dosta varira od zemlje do zemlje. HRsituacija: situacija u pojedinim školama može jako varirati, ali eto i kod nas su se u zadnje vrijeme počele uvoditi neke mjere koje bi barem trebale ukazati na to kako kome u sustavu ide. Dakako pitanje je što će se učiniti po tom pitanju.

Činjenica je da jako kaskamo u području "ljudskih resursa" i da se po tom pitanju ništa ozbiljno ne čini. Većina reformi koje su kod nas činjene u zadnje vrijeme koncentrirala se na pitanje školskog gradiva i kurikuluma - HNOS je to činio za osnovno obrazovanje, prijedlog NOK-a je to (neuspjelo) trebao učiniti za obavezno obrazovanje do 2. razreda srednje škole, u visokom školstvu Bolonja je uglavnom mijenjala samo izgled studija i razne formalnosti. Također zgrade su važnije od ljudi, zato jer se uz otvaranje zgrade netko može uslikati kako prerezuje vrpcu.

Dobra stvar je što se većina od mjera koje ovo izvješće navodi može implementirati bez većih problema (opisano je dosta konkretnih primjera) i imat će relativno brz efekt (na skali desetljeća, nažalost još uvijek presporo za naše političare koji razmišljaju na skali od max. 4 godine).