nemo je u potrazi za Karlom Saganićem

Bojan Žagrović je jučer zaželio da se u Hrvatskoj nađe jedan Karlo Saganić - osoba koja bi poput Carla Sagana popularizirala znanost na interesantan način, ali bez trivijaliziranja. Saganova knjiga, a kasnije i serija, Cosmos za znanost je zainteresirala mnoge, a prema Bojanovoj izjavi dijelom je odgovorna i za to što se on bavi znanošću. No prije nego što se uputite u potragu za Saganićem morat ću vas obavijestiti da ga ustvari već znamo. Krešimir Macan kaže da se radi o njegovom imenjaku, Krešimiru Mišaku. Sviđalo se to znanstvenicima ili ne :)

Ovo je bio dio radionice o popularizaciji znanosti koja se desila ove subote (5.12.) na FESB-u. Na radionici koja je trajala tri sata se skupilo 40-ak znanstvenika, studenata, profesora i općenito ljudi koji se bave obrazovanjem sa ciljem razrade nekih konkretnih akcija popularizacije znanosti koje bi se mogle pokrenuti. Stvar je bila organizirana kao "okrugli stol" gdje je nekoliko govornika kratko trebalo izložiti određenu problematiku, nakon čega je slijedila rasprava. Od predviđenih sudionika nisu se pojavili Hrvoje Krešić (Novi list) i Hrvoje Meštrić (MZOŠ), no i bez njih bilo je sasvim dovoljno priče (koja je uz to i snimljena) pa krenimo redom...

Prvi je izlagao Dejan Vinković, koji je prisutne pokušao uvjeriti da je u državi Hrvatskoj nešto ozbiljno krenulo po krivu. Dejan je u svojoj prezentaciji pokušao napraviti usporedbu komunikacije znanosti u Hrvatskoj i SAD-u. Općenito nije zadovoljan mistificirajućim pristupom koji imaju mediji u Hrvatskoj, kao primjer je naveden nedavni incident izvještavanja o LHC-u u Dnevniku HTV-a - detalje možete pronaći u članku Svijet se LHC-om ponosi, HTV se s njim sprda. Kad smo već kod državne televizije Dejan je najavio tužbu zbog proklamiranja emisije Na Rubu Znanosti kao dijela znanstveno-obrazovnog programa, što krši niz zakona s obzirom da se dotična emisija unatoč popularnosti uopće ne bavi znanošću.

Nakon Dejana izlagala je Maja Vađić s malo prije prozvanog HTV-a. Maja je pojasnila zašto je situacija na HTV-u po pitanju znanosti prilično tmurna - kvalitetniji projekti teže prolaze, a za znanstveno-obrazovni program se izdvaja malo novaca. Njezina preporuka za situacije poput ove iz Dnevnika su da se napravi službena žalba prema uredništvu, te Hrvatskom novinarskom društvu. Netko barem mora reći da se desilo nešto krivo. Za stvaranje novih kvalitetnijih sadržaja predlaže da se pokrene projekt koji bi objavljivao nezavisno, preko Interneta.

Bojan Žagrović je pričao o nekoliko stvari, najupečatljivije mi je ostalo ovo sa početka posta ;) Srećom pa će moje riblje pamćenje biti kompenzirano sa snimkom cijele rasprave (jednom kad dođe na web ;)

Davor Bernardić, SDP-ov saborski zastupnik, a ujedno i fizičar pokušao je složiti važnost znanosti u jednu širu sliku stvari, no čini mi se da je dobar dio ljudi to shvario kao politiziranje. Jedna dobra opservacija: što se percepcije znanosti tiče znanstvenici ustvari ne znaju što žele, a i od onih koji rade nešto "svaki puca iz svoje rupe". Što je prilično točno, trenutačno postojeće inicijative uglavnom djeluju bez interakcije s ostalima i bez neke "šire vizije", a većina uopće nema neki stav.

Zadnji na redu je bio Krešimir Macan, koji je pokušao sve sažeti i realno posložiti na noge. Problem nam neće rješiti nitko drugi, znanstvenici prvo sami moraju posložiti svoje prioritete. Nije Mišekov problem to što je on popularan ;)

Poanta priče: znanstvenici (i ostali ;) u Hrvatskoj bi se trebali organizirati po pitanju popularizacije znanosti. I trebali bi skužiti što stvarno žele postići. Nakon toga se može krenuti nekamo.

Poslije izlaganja uslijedila su pitanja i komentari publike, dosta toga mi se činilo kao jadanje na postojeće stanje, dakle moglo je biti i konstruktivnije. Ali valjda je to tako svaki put kad se sa nečim kreće. Inače bilo je podosta komentara koji će se lakše doživjeti na snimci, a i ja se ne mogu sjetiti svega ;) Kako za sada stvari stoje skupljeni su kontakti ljudi koji se i dalje žele baviti sa ovim, tako da bi ova rasprava čak i mogla pokrenuti neke konkretnije inicijative, šteta bi bila da se problem identificira i onda ne napravi ništa po tom pitanju. Najavljena je i potencijalna praktična radionica iz javnih nastupa.

Inače ja sam iznjeo konkretne prijedloge koji su izašli iz rasprave na Google Waveu, koji su bili primarno iz perspektive studenata i što bi se moglo učiniti za njihovu motivaciju. Ovdje ću kopirati te komentare, s obzirom da se sadržaj wavea još uvijek ne može objavljivati na neki jednostavniji način, ako hoćete vidjeti originalnu raspravu javite se i uključit ću vas.

Kako bi ste vi popularizirali znanost?

• otvoreni laboratorij - mjesto na koje možete doći bilo kad i raditi na svojem znanstvenom projektu
• putujuča verzija otvorenog laboratorija koji ide po školama kad imaju otvorene dane
• Ljetne škole po županijama
• Regionalna događanja 

Što je za vas najvažnije za sustavnu promjenu?

• poticanje predmetnih nastavnika i sveucilisnih profesora za dodatne aktivnosti
• bodovima za reizbor u zvanja
• razlucivanje edukacijskog od znanstvenog kod sveucilisnih profesora
• zajednicka konferencija/seminar profesora, znanstvenika, ucitelja, politicara i predstavnika medija s krajnjim ciljem razvoja nekoliko konkretnih projekata na jednogodisnjoj bazi
• motiviranje studenata za aktivaciju unutar popularizacije
• Kroz sustav ECTS bodova
• Volontersku kraticu
• obaveznim/izbornim kolegijima
• stipendijama za ljetne skole i festivale znanosti
• radionicama i sl
  

nemo traži ideje za radionicu

U sklopu kolegija "Znanstvena komunikacija" sljedeći tjedan trebao bih sudjelovati na radionici i popularizaciji znanosti. Prekjučer mi je u sandučić došla poruka od profesorice Fuchs sa obavijesti: Poziv na radionicu: Popularizacija znanosti, Split 5. 12. 2009. godine, 10:00 do 12:00 FESB.

Da skratim na tekstu ovdje ću citirati samo dio vezan uz ciljeve radionice, tj. ono što se želi postići:

"Cilj radionice Popularizacija znanosti je osmisliti optimalan način odnosa znanosti i šire javnosti. Kroz eksponiranje i popularizaciju znanosti javnost se senzibilizira za potrebu korištenja znanosti, a akademske ustanove postaju prisiljene mijenjati način rada i pristup učenju. Stvara se kadar koji je sposoban sam misliti i riješavati probleme. Sustavna popularizacija znanosti zahtjeva velika sredstva i puno vremena.

Zadatak radionice je smisliti nekoliko originalnih ideja za ad hoc popularizaciju znanosti ne bismo li time pokrenuli druge strukture da se uključe u projekt. Time bismo “pogurali” sustavnu popularizaciju znanosti i stvorili preduvjete za zajednički rad na popularizaciji znanosti između akademskih odjela, istraživačkih instituta, industrije, osnovne i srednje škole, medija, političara, javnosti itd.

Dugoročni cilj je na svim društvenim razinama stvoriti preduvjete da sutra vaše ili moje dijete može poželjeti, a i postati znanstvenik."

Za radionicu su osim kolega koji slušaju kolegij kao sudionici navedeni:

• Davor Bernardić (Saborski zastupnik, SDP)
• Hrvoje Krešić (Novinar, Novi list)
• Krešimir Macan (PR stručnjak, Manjgura)
• Hrvoje Meštrić (Ravnatelj za znanost, MZOŠ)
• Maja Vađić (Novinarka, HRT)
• Dejan Vinković (Docent, PMF Split)
• Bojan Žagrović (Znanstvenik, MEDILS)

Eh sad, s obzirom da sam se ja za vrijeme studija podosta bavio (i bavim se ;) upravo popularizacijom znanosti, a to je radilo i dosta ljudi koje znam htio bih složiti neku raspravu prije same radionice. Sama radionica traje samo dva sata što je imho prilično kratko vrijeme za sve navedene ciljeve, a i definitivno bih htio čuti mišljenja ljudi s kojima sam surađivao sve ove godine (a i šire ;)

Iz ovog teksta o ciljevima meni se ključnim čini ovaj dio o strukturalnoj promjeni, tj. kako složiti sustav tako da popularizacija znanosti bude bolja/jača/utjecajnija. Dosta je važna ova tvrdnja "Sustavna popularizacija znanosti zahtjeva velika sredstva i puno vremena.", što je dosta točno. Ono što bih ja htio napomenuti je da također treba i voljnih ljudi - npr. popularno-znanstveni seminaru u Ćumezu nisu zahtjevali golema sredstva i vrijeme (trebali su ponošto ;) no definitivno su potrebovali neku osobu koja traži predavače i radi raspored termina. Ljetna tvornica znanosti na kojoj radim i ove godine je novčano dosta zahtjevna, no opet su ključni ljudi koji izvode same radionice. Ako imate entuzijastične ljude ostali troškovi će biti manji.

Da biste imali dovoljno ljudi najvažnije je imati aktivnu atmosferu - npr. ako je situacija na fakultetu takva da je svima pa i vrapcima na grani jasno da se cijeni samo stvari koje radite za nastavu, a ostalo je smetnja, onda mislim da neće postojati uvijeti za sustavno bavljenje popularizacijom znanosti. Studij nije najvažnija stvar za vrijeme studiranja ;) Ovo se dakako ne odnosi samo na studiranje, ali činjenica je da situacija u institucijama koje se bave znanosti nije baš najpogodnija za takve "van nastavne" aktivnosti. Potencijalno rješenje je vrednovanje takvih aktivnosti kao ekvivalent nastavi - npr. uvođenje kolegija "Popularizacija znanosti" unutar kojeg se ljudi uključuju u rad neke već postojeće inicijative ili osmišljaju nešto novo.

Druga stvar koja mi se čini važnom je dijeljenje ideja. Većina nas je dosta zatvorena po pitanju dijeljenja ideja i znanja, ja se u zadnjih pola godine trudim objavljivati barem dio stvari koje radim na ovom blogu. Dijeljenje ideja je dobra prilika za jeftino populariziranje znanosti s obzirom da je danas lako otvoriti vlastiti izvor informacija. Nova riječ za vas: Sharizm (plaćam pivo osobi koja smisli neki fora hrvatski prijevod ;) Dijeliti je dobro i iz drugih razloga - omogućava lakše (i jeftinije!) obrazovanje, te unaprijeđuje znanstvenu djelatnost.

Toliko od mene za sada, a ono što bih molio ljude dobre volje da kažu što misle ;)
Kako bi ste vi popularizirali znanost?
Što je za vas najvažnije za sustavnu promjenu?
Nešto drugo?

P.S. radim kooperacijski eksperiment na novoj alatki zvanoj Google Wave, gdje ću pokušati natjerati par ljudi da slože zajedničko mišljenje u svezi svega ovoga. Ako se želite priključiti, ali nemate pristup Valu (trenutačno se unutra ulazi samo preko pozivnice) javite zato jer imam pozivnice za par ljudi.

nemo razmišlja o ljetnoj tvornici znanosti

Ovogodišnja "Ljetna Tvornica Znanosti" završila je prije točno mjesec dana, pa bi bilo krajnje vrijeme za iznošenje nekih razmišljanja kako ih nemo ne bi zaboravio. Kao i prošle dvije LjTZ cijeli događaj je prošao prilično dobro, ove godine u nešto proširenom izdanju - bilo je više sudionika nego ikad (50ero), koji su sudjelovali na 11 raznih radionica i za njih je "brinulo" opet rekordnih 22 mentora i 5ero raznih suradnika. I po dojmovima čini se da je svima bilo jako dobro.

Po još neobrađenim rezultatima evaluacijske ankete čini se kao da bi bilo najbolje ništa ne mijenjati, no nemo misli da ipak ima dosta prostora za daljnje poboljšanje, zato jer realna situacija nije baš uvijek bila savršena ;) Pritom se nemo neće osvrtati na odvijanje pojedinih radionica, s obzirom da to valjda jedino mogu voditelji radionica i sudionici, već na neke općenite stvari u organizaciji koje utječu na opće ponašanje cijelog projekta.

Prva stvar koja je prištekala ove godine, u odnosu na prošlu, je početak rada na radionicama. Umjesto da se počelo negdje krajem zimskog semestra s organizacijom smo počeli tek početkom ljetnog što je dakako utjecalo na proces pripreme. Osim što smo imali velik broj voditelja većina njih je na LjTZ sudjelovala po prvi put, studenti su početnih godina studija i nisu imali puno iskustva u radu sa djecom.

Svi su se na kraju snašli i napravili prilično dobar posao, ali mislim da generalno ne bi škodilo da je bilo više vremena za pripremu i razmjenu iskustava sa "veteranima" što je recimo prilično dobro funkcioniralo prošle godine. Npr. nekoliko sastanaka prošle godine je bilo namijenjeno samo razmjeni iskustava i prepričavanju toga što će tko raditi tako da smo svi bili dobro upoznati sa sadržajem drugih radionica i toga kako ljudi namjeravaju raditi. Ili se nemi barem tako čini :) Ove godine većina sastanaka je bila više "tehničke" prirode, s tim da je postojao jedan sastanak sa profesoricom metodike nastave fizike, nemo jedino ne zna koliko je to ljudima na kraju koristilo. Na početku radionica par ljudi se nije potpuno snašlo, no to je u osnovi i normalno te zato i radimo u parovima. No bilo bi super kad bi se ljudi već na početku osjećali sigurnije. Što se pripremanja tiče nemo je inzistirao na tome da ljudi naprave pisane pripreme, u nadi da će to ljudima biti korisno - neke od njih možete naći ovdje (nemo će sad uputit "značajan pogled" O_o prema onima koji mu ih još nisu poslali). Dobro je pitanje jesu li bile korisne. I, jesu li? S druge strane nadao se da će te pripreme biti korisne i nekom drugome (ako ništa drugo onda novim mentorima sljedeće godine) pa su zato na webu.

Uglavnom i Boki je predlagao da sljedeće godine više poradimo na edukaciji samih mentora, sa čime se slažem. Prijedlog je bio da dovučemo i profesionalnog komunikatora znanosti što bi sigurno pomoglo za jedan dio stvari (ovo je izvedivo ako nađemo novaca). Moglo bi se smisliti više aktivnosti, no do toga ćemo kad krene priprema za sljedeću godinu. Koja će ove godine definitivno krenuti ranije :)

Inače što se same organizacije tiče Nemo tu ima par misli za izmjenu dosadašnje prakse. Organizacija samog događaja je ustvari dosta distribuirana iako postoji centralni koordinator (s tim da su to prošlih godina bile 2 osobe). Svi voditelji briguju oko osmišljavanja same radionice koju izvode i nabavke velike većine materijala koji im trebaju, što je ustvari dosta posla čak i ako zanemarimo onih tjedan dana izvođenja same radionice. Koordinator briguje o početnom traženju mentora (u čemu opet ovisi i starim mentorima da raznose vijest), komunikaciji sa MedILS-om, traženju novaca (u čemu Nemo i nije bio najuspješniji), vizualnom identitetu, obavješćivanju svih oblika, zaprima prijave, a onda ih kasnije (uz pomoć drugih) i evaluira, te je u toku same radionice potrčko za sve i svašta što se treba učiniti/dobaviti. Ovo je dosta posla za jednu ili dvije osobe, ali bi se ustvari dobar dio ovoga mogao distribuirati kroz sve ljude koji sudjeluju - ne zato da bi se koordinatoru smanjilo opterećenje, nego zato da ne bi bio nužan. Prošle godine je bio problem da nitko od starih mentora osim neme nije htio raditi organizaciju zato što bi svi rađe radili radionicu - vjerujte i nemo bi također :)

Nemino iskustvo sa izvođenjem projekata u Ćumezu je da je zgodno imati osobu koja je P.I.T.A. (Pain In The Ass), koja briguje da se sve dešava po nekom redu, ali i to da obaveze mogu biti distribuirane preko nekoliko ljudi što je prilično dobra stvar za projekt zato jer (a) ne ovisi sve o jednoj osobi (b) imate više ljudi koji znaju što i kako se radi, što je dobro za transfer znanja i opstanak samog projekta kroz godine. A nemo bi htio da ovaj projekt živi i kad on više ne bude mogao voditi stvar, što bi moglo biti već i od sljedeće godine kada se nada završetku studija ;) Kod LjTZ-a jedina stvar koja se nešto teže može distribuirati je onaj dio sa "potrčko za sve i svašta što se treba učiniti/dobaviti" - problem je primarno u informiranosti mentora (mnogi ljudi naprosto na početku nisu znali gdje stoje neke stvari), te u snalaženju po Splitu (ne možeš poslati drugu osobu u trgovinu ako ne zna kako doći do trgovine). Drugim riječima treba osigurati veću informiranost (što ima veze i sa nekim drugim dijelovima organizacije) te možda imati osobu koja se brine samo za logistiku.

Drugi dio organizacije kod kojeg dolazi do izražaja ovo opažanje oko informiranosti je "omraženi" sastanak poslije svakodnevnih aktivnosti :) Umjesto da idete na zasluženi odmor i izležavanje na plaži čeka vas još barem pola sata, ako ne i više vremena kada jedni drugima iznosimo informacije koje su se mogle prenesti i drugačije i ranije. Obično se na tim sastancima raspravlja o problemima na koje su ljudi naišli taj dan ili o nekim čisto logističkim stvarima poput nabavke stvari koje još nisu nabavljene. Iako je ponekad dobro da više ljudi sudjeluje u nekim razgovorima nemo bi rekao da nikad nije bilo potrebno da nas svih 27 bude tamo. Popis materijala bi se sigurno mogao napraviti i ranije (ionako je to obično bio samo komad papira koji bio obišao sve), a za probleme na koje ljudi nailaze bi se moglo naći slično rješenje pa bih ih mogli rješavati ili odmah ili kasnije napraviti sastanak sa zainteresiranima. Nešto tipa oglasna ploča bi riješilo pola problema.

Interno informiranje u vremenu prije radionice vršilo se preko mailing liste i foruma, a informiranje prema van uglavnom preko naše web stranice. Postojao je i pokušaj korištenja foruma za to, ali čini se da za to nije bilo interesa - zapravo do neke mjere Nemo je postavio forum zato da bi mogli sa svima komunicirati cijele godine, no očito je ta ideja više u njegovoj glavi nego što je realna potreba. S druge strane za organizaciju mu se čini bolje da informacije stoje na forumu zato jer su tako vidljivije, ali dosta ljudi je malo ili nikako koristilo forum za te svrhe, dok se drugima to više sviđalo nego mailing lista. Nemo bi općenito više volio kad bi se ljudi češće sami javljali sa time kako im ide, zato jer ovako potrošio dosta vremena (i novaca) na direktno zvanje ljudi što nije baš najpraktičnija opcija.

Inače prošle godine smo imali blog koji su održavali sudionici, ove godine je to izostalo djelom zato jer se ne mogu ulogirati na njega (wooot!), no to bi se stvarno moglo ponovno probati zato jer je prilično dobro funkcioniralo. Samo treba otvoriti novog :)

Pred kraj nemo bi se htio osvrnuti na sam koncept radionica i neke stvari koje to povlači. Osnovna poanta ovih radionica je upoznavanje zainteresirane djece sa znanošću i dosad smo uvijek išli na opciju da što većem broju djece omogućimo pristup radionicama. To pak znači da svake godine uzimamo relativno malo djece koja su se prijavila prijašnjih godina, što je ustvari šteta s obzirom da znamo da su ok i zainteresirani i bilo bi super omogućiti im višegodišnje iskustvo sa LjTZ-om. Također svake godine se povećava broj prijavljenih, ove godine bilo ih je 100tinjak, tako da smo morali odbiti 50% prijavljenih. Nemo se boji da će se ovaj postotak ubuduće samo povećati s obzirom da više nemamo puno mjesta za rast (fizički ne možemo smjestiti više radionica u MedILS, a i financijski je to počelo biti dosta skupo) tako da imamo problem sa skalabilnosti radionice.

Jedna opcija bi bila izvođenje LjTZ-a dva puta, no nemo se boji da bi to bilo financijski teško izvedivo (trenutačno je projekt "težak" 80k kn), a i sumnjam da bi većina mentora mogla odraditi 2 tjedna za redom (ili u sklopu jednog ljeta). Druga opcija koja se nemi u zadnje vrijeme mota po glavi je razrada jednog drugačijeg projekta koji bi se odvijao kroz cijelu godinu. MedILS ionako ima praznog prostora kroz cijelu godinu i ideja je postaviti maleni laboratorij u koji bi djeca (ili još bolje bilo tko) mogla dolaziti cijele godine. S obzirom da je većina djece iz Splita ili okolice ovo bi čak moglo i upaliti ako postoji interes.

No upalilo ovo ili ne morat ćemo mijenjati način odabira djece na LjTZ - trebamo odlučiti što točno želimo s radionicom (što veća dostupnost ili kontinuiraniji rad s manjim brojem njih), ali i promijeniti proces pristupa. Trenutačna pristupnica je glomazna i tražili smo dosta informacija koje nam ne trebaju, a ne pruža nam dovoljno uvida u stvari koje nas interesiraju. Proces je potpuno subjektivan i teško je ikome objasniti zašto je netko primljen, a netko drugi ne. S druge strane čini mi se da nismo dovoljno transparentni sa rezultatima niti sa uvjetima.

Još jedna stvar koja je problematična je sudjelovanje djece koja žive van Splita - takvih ustvari imamo iznenađujuće mnogo s obzirom na to da nismo u stanju pružiti smještaj takvoj djeci već taj dio nekako sami moraju riješiti (rođak u Splitu i sl.). Oko ovog se premišljamo valjda otkako je LjTZ počeo 2007me, stvar je dakako u novcima (smještaj u domu košta) i ljudima koji bi ih pazili (mentori koji s njima rade preko dana ne mogu ih paziti cijelo vrijeme inače bi se brzo premorili) tako da bi trebali još ljudi samo za to. Možda jednog dana :)

Neki su u anketama tražili da LjTZ traje dulje, a nemi se nekako čini da bi i mentori voljeli dolje ostati nešto dulje (ali ne predugo, 2007 je stvar traja 2 tjedna i mnogi su na kraju bili stvarno izmoreni). Uglavnom za razmisliti je o produljenju radionice za dan do dva, pa smanjiti količinu posla po danu (npr. ranije završavanje dnevnih aktivnosti), no to nam opet donosi dodatne troškove u hrani i smještaju.

Još jedna stvar koju je predložio Boki je veća briga oko potencijalne medicinske pomoći. Nemo nekako sumnja da možemo nabaviti osobu koja bi bila stručna i bila cijelo vrijeme tamo samo zbog toga, no postoji opcija da mentore (barem dio njih) pošaljemo na tečaj prve pomoći što je potpuno izvediva stvar. Inače trenutačno postoji minimalno osiguranje za djecu u slučaju nezgode, ali ustvari bi morao provjeriti što to točno pokriva.