nemo uči o tome kako fiziku podučavati neistinama

Svaka popularizacija znanosti je ujedno i vulgarizacija - ovo ste mogli čuti ovog petka (25.2.2010.), na web sučeljavanju "Prijeti li nam zaista ledeno doba?" između Vladimira Paara i Dejana Vinkovića. Snimku dotičnog predavanja, kao i nekakav pregled sučeljavanja možete naći na t portalu. Uvodnu rečenicu iz ovog posta izrekao je akademik Paar, vjerojatno medijski najeksponiraniji hrvatski znanstvenik, sveučilišni nastavnik te autor niza školskih udžbenika i osoba koja je radila na izradi Hrvatskog nacionalnog obrazovnog standarda. Dakle osoba koja se podosta bavi edukacijom i popularizacijom znanosti, te ujedno diktira obrazovnu obrazovnu politiku i predaje budućim nastavnicima fizike na PMF-u u Zagrebu.

S obzirom da se i ja bavim popularizacijom i edukacijom znanosti, ova izjava, a i niz drugih koje je akademik Paar izrekao u sučeljavanju, me osobito zabrinjava. U ovom članku neću se baviti analizom toga predstoji li nam ledeno doba, već ću sa stanovišta istraživanja u učenju fizike (engl. physics education research) pokušati objasniti što ne valja sa obrazovnim principima koje Paar iznosi.

Osnovno pitanje kojeg su se u sučeljavanju indirektno dotakli je: Možemo li podučavati fiziku, a bez da pritom iznosimo netočne informacije?

Stvar je išla otprilike ovako: akademik Paar je u više navrata objašnjavao model mijenjanja temperature na Zemlji kroz mijenjanje udaljenosti Zemlje od Sunca. Pritom se koristio analogijom sa peći - ako smo bliže peći onda nam je toplije, a ako smo dalje onda nam je hladnije. Isto tako ako je Zemlja bliže Suncu onda primamo više energije i obratno, ako smo dalje od Sunca onda primamo manje. Problem sa tim modelom je što je netočan, iako nam je intuitivno jasniji - Vinković je u raspravi pokušao iznijeti točan model, gdje udaljenost Zemlje od Sunca igra relativno malu ulogu u mijenjanju temperature na Zemlji. Npr. godišnja doba su posljedica nagnutosti Zemljine osi, a ne toga što smo recimo zimi dalje od Sunca.

Paar na to objašnjava da je on dobro upoznat sa tim  principima, ali da koristi analogiju sa peći zato jer je tako stvari lakše objasniti. Sve se to temelji na principu zornosti - fizikalne pojave moramo zorno prikazati kako bi ih netko koga poučavamo razumio. Također stvari moramo pojašnjavati jednostavno, a ne odmah uvoditi fizičarski rječnik i matematički formalizam (što je izrazio kroz jednu "anegdoticu" o pojašnjvanju služavki). Pritom moram navesti da Dejan u svojem objašnjenju nije koristio neki preteški rječnik ni matematički formalizam, ali je pokušao biti točan.

U raspravi više puta je navodio kako nije očekivao raspravu "na znanstvenoj razini", kako i u nastavi često moramo iznositi netočne ili nepotpuno informacije (pokazao na primjeru spina čestice), a kasnije je došao i do one izjave o tome kako je za popularizaciju znanosti potrebna vulgarizacija (ružnija riječ za pojednostavljivanje) znanstvenih činjenica.

Slika koja se gradi iz ovakve argumentacije je fizika sa dvije strane:

1. Prava (čru :) fizika - zadnja verzija fizikalnih modela, najtočniji koji su nam trenutno poznati
2. Fizika vulgaris - neka okljaštrena verzija prave fizike, sadrži dosta netočnosti

Prvu verziju vam ustvari ne možemo pojašnjavati, zato jer ju nećete shvatiti, prekomplicirana je i zahtjeva poznavanje složenog matematičkog alata. Zato vam predstavljamo fiziku vulgaris, već prožvakane ideje za vaš slabi mozak. Vi se nemojte brinuti što to ustvari nije točno, pa tome znanstvenici ionako služe, da razmišljaju umjesto vas. Inače jednom sam stvarno i dobio ovakvu rečenicu "u glavu", na radionici za osnovnoškolce koja se održavala prije dvije godine. Radili smo mini hidroelektranu, no nakon par sati mozganja jedan od mladića mi je rekao "Ali zašto moramo razmišljati, pa tome znanstvenici služe". Hvala hrvatskom obrazovnom sustavu na ovome, dobro ih trenirate :-S

Ova slika dakako nije u potpunosti točna. Istina je da se za obrazovanje u fizici često koriste stariji fizikalni modeli, za koje se kasnije pokazalo da nisu u potpunosti točni, naslijedile su ih neke modernije teorije. Primjer takvih modela su Newtonova teorija gravitacije (Einsteinova opća teorija relativnosti se pokazala točnijom) ili model širenja struje u vodiču kao elektrona koji se gibaju kao kuglice (elektroni su ispali puno kompliciraniji kao i sve ostalo vezano uz kvantnu fiziku). Zapravo praktički sve što se uči danas u školi je pomalo zastarjelo, dakle dijelom netočno.

No stvar sa tim modelima je što su netočni samo za određene pojave, Newtonova gravitacija nas sasvim dobro služi u većini slučajeva. I u nastavi se obično vrlo često navode određene pretpostavke pod kojima radimo, te su ti modeli potpuno ispravni pod tim pretpostavkama. Općenito u fizici radimo sa sfernim pilićima u vakuumu (stvarima koje djeluju jako nerealno :), tj. gradimo modele koji samo opisuju svijet, no oni nisu potpuno istovjetni sa tim svijetom koji opisujemo, samo ga dobro oponašaju.

Primjer Sunca i Zemlje kao čovjeka koji je bliže ili dalje od peći nije takav model. Radi se o apsolutno netočnom modelu koji predstavlja jako lošu asocijaciju za pojavu koju bi trebao pojasniti zato što se direktno veže na jednu predkoncepciju ili miskoncepciju koju mnogi ljudi imaju (što su miskoncepcije ću pojasniti malo kasnije). Iz tog razloga za ovaj model se ne može koristiti argument "ali ionako vam govorimo netočne stvari".

Druga i možda važnija stvar - fiziku ne čine samo modeli. Kao i bilo koju drugu znanost čine ju i metode kojima se dolazi do tih modela, tj. način razmišljanja. A razvijanje stava "neka znanstvenici misle za nas" je vrlo nefizikalan način razmišljanja. Akademik Paar misli da laganim zornim prikazima čini ljudima uslugu, te da ih vodi na daljnje samostalno proučavanje - to je dijelom točno zato jer pojednostavljivanje do određene mjere pomaže, ali ne pojednostavljivanje do netočnosti. Ako samostalno istražujete sa pogrešnim pretpostavkama to će vam samo odmoći. Uz to, prejednostavni modeli mogu vas tjerati na konformizam, a ne na daljnje istraživanje (u ovom slučaju osoba bi mogla pomisliti da je Zemlja vrlo jednostavan sustav, dok je ustvari vrlo složen). Također promoviranje stava "ok je govoriti neistinu" od strane poznatog znanstvenika samo može negativno utjecati na korištenje kritičkog razmišljanja, što je vrlo loše za društvo.

I sad što nam je alternativa, ako ne "vulgariziramo"? Natovariti sve ljude sa kompliciranom matematikom prije nego što im damo da primirišu fizici? Ne nužno. Pojednostavimo stvari, ali na pametniji način i podučavajmo na drugačiji način.

Svaki fizikalni model ima neke svoje osnovne koncepte koji obično možete predstaviti na jednostaviji način, a da pri tome objasnite osnove funkcioniranja bez da stvorite krivu sliku. Npr. u ovom slučaju sa Zemljom i Suncem mogla se odabrati neka bolja asocijacija od peći - npr. mislim da je većini ljudi intuitivno jasno da se intenzitet sunčevog zračenja mijenja kroz dan, što je posljedica rotacije Zemlje oko svoje osi ,što se direktno može povezati sa nagibom pod kojim svjetlost dolazi na Zemlju.

S druge strane mislim da su istraživanja u učenju fizike pokazala da zornost nije osnovna i najvažnija stvar. Povezivanje na neka vaša prošla iskustva (kako bi mogao opisati zornost) može biti loša stvar, ako su ta vaša prošla iskustva pogrešna i ako ih se kroz obrazovanje pogrešno tretira. To su miskoncepcije - neke stvari koje intuitivno znamo i koje smo naučili kroz interakciju sa svijetom, no koje u stvari nisu potpuno dobar opis fizikalnih pojava, te su u koliziji sa fizikalnim zakonima. Dobar primjer miskoncepcije je upravo vjerovanje da je temperatura na Zemlji povezana sa promjenom udaljenosti Zemlje od Sunca. U našem normalnom životu iz raznih drugih primjera smo naučili "bliže je jače", te taj koncept primjenjujemo na nešto što ne možemo direktno iskusiti. Što se u ovom primjeru pokazalo lošim (no za neki drugi primjer bi moglo biti dobro), zato jer promjena temperature na Zemlji ne ovisi primarno o promjeni udaljenosti Zemlje od Sunca, već o nagibu Zemljine osi rotacije.

Miskoncepcije su se pokazale kao jedna od ključnih stvari oko učenja fizike, te je o njima dosta istraživano. Danas poprilično znamo o miskoncepcijama koje se pojavljuju, postoje i određena istraživanja o tome kako ih mijenjati, tj. kako postaviti učenje fizike tako da osoba svoje koncepte pretvori iz miskoncepcija u nešto što je točniji fizikalni model. Zorna i jasna izlaganja tu uglavnom ne pomažu zato jer se ustvari radi o procesu gdje učitelj obavlja većinu razmišljanja (kako jasno izložiti stvar učenicima), a ne učenik. To bi bilo otprilike kao da očekujete da ćete postati izvrsni nogometaš time što ste se odgledali jako mnogo utakmica, a bez da ga i sami pokušate igrati. Tako da većina novijih metoda počiva na načinu poučavanja gdje učitelj igra manje direktnu ulogu pomagača, a učenici više rade sami. Isti koncept se može koristiti i u popularizaciji znanosti.

Ako vas kojim slučajem više interesiraju istraživanja u učenju fizike možete pogledati jedan moj seminarski rad koji može poslužiti kao uvod u temu.

Inače ovaj tekst nalazi se i na www.cumez.org, stranicama Kluba studenata PMF-a Ćumez, gdje ponekad pišem kolumnu Drvlje&Kamenje - kritičke osvrte na razne stvari. Do sada bilo:

Znanost @ Radio SC

Studentski prosvjedi

Studiranje nije samo studiranje :)

Brucošijada PMF-a 2008

Vlada trenira strogoću

nemo uči o čudima tehnike

Nemo je prije par minuta završio sa sagledavanjem RSS feedova te je baš toliko hepi sa dva članka na koja je naletio da ih je htio polinkati dalje :) Htio je napisati i kratki komentar na fejsu, ali očito komentar i nije bio toliko kratak pa eto sad piše cijeli post...

Technology: The Wrong Questions and the Right Questions
Čini se da je draga učiteljska struka uvijek bila pomalo čudna - Sokrat nije bio sretan sa time što se u njegovo vrijeme pojavila pismenost, pa su se kasnije crkvenjaci ljutili na Gutenberga što im mrsi račune sa tiskarskim strojem, još kasnije se javilo to ČUDO od školske ploče i pločica za učenike (do današnjih dana zamijenjeno bilježnicama), moram li napomenuti da učitelji u to vrijeme također nisu bili sretni. I sad ti prokleti interneti, fejsbuci, mobiteli ... ARRRGGGGHHHHH! Jedan od finijih članaka na koje je Nemo naletio, a da su vezani uz usporedbu neke stare promjene medijske paradigme sa ovom današnjom. Povijest je majka mudrosti, ali nekako nam to očito ne sjeda :) Ova tema inače zaslužuje detaljniju obradu, ima se materijala, samo se treba vremena.

Discomfiting Audiences
Jedan članak na temu koja je Nemi prilično draga, a radi se o oksimoroničnoj situaciji pričanja o novim metodama poučavanja na stari način. Ponašanje skoro svih mojih profača iz pedagogija, didaktika, psihologija i metodika bi se dalo sažeti u rečenicu "They can talk the talk, but can't walk the walk", olitiga "ja vama ex catedra pričam o nekim pedagoškim bravurama koje biste vi trebali primjenjivati, ali eto ja sam očito nesposoban sam to učiniti" }:-> Neke ljude to očito ne brine, no ima i ljudi koje smeta to što o prilično kul stvarima moraju pričati na prilično nekul način. Naklon ovom caru što se smjestio pričati među publiku, Nemo si je tako nešto htio napraviti, samo što baš ne priča pred gomilama tako često (a u školi se ionako kloni ex catedra pristupa).

nemo uči kako se vrti na stolcu

Nemo je još prošli tjedan u ponedjeljak držao nastavu u 3. Splitskoj gimnaziji. Prvi put tamo nemo je učio kako slomiti školsku ploču, a sada ga je zanimalo kako je to vrtiti se na stolici :) Fizičari bi to nazvali Prandtlovim stolcem, ali Nemi je bio dovoljan i jedan obični uredski stolac kojeg ima doma. Ispod možete vidjeti isječak iz ukupne eksperimentalne sesije koja je Nemi bila dovoljna za mjerenje onoga što ga zanima:



Wheeeeee :) Inače kapa sa križićem je tu zato da bi Nemo lakše pratio jednu točku koja se rotira, što pak hoće zato što želi mjeriti kako se mijenja kutna brzina kada se vrti sa raširenim i skupljenim rukama. Za posao analize videa Nemo koristi program Coach 5, koji je već malo postariji i nije besplatan pa Nemo misli da će uskoro probati raditi sa nečim drugim (npr. Tracker). Poanta svih tih programa za analizu videa je što im kažete koliko je određena skupina piksela ustvari dugačka (npr. kapa bez šilta ima 20 cm u promjeru) i onda oni mjereći poziciju piksela na ekranu ustvari mjere koliko se određena točka, ili više njih, pomakla u pojavi koju mjerimo.

U dotičnom programu na svakom frameu videa kliknete na točku koja vas interesira i onda se njezin položaj zajedno sa vremenom sprema u neku tablicu, može se napraviti i graf ... No s obzirom da je ovo mjerenje relativno komplicirano za analizirati u ovom programu Nemo je sve podatke prebacio u Excel (podatke možete vidjeti ovdje). I dobio nešto ovakvo:

Na x-osi se nalazi vrijeme, a na y-osi je kutna brzina u tom trenutku. Vidi se da su rezultati porazbacani svuda zato jer Nemo očito ne klika dovoljno dobro, no ako napravite statističku analizu možete vidjeti da ova crvena linija koja predstavlja lokalne prosjeke (tzv. moving average) lijepo opisuje ono što se i trebalo vidjeti. Kada ima skupljene ruke Nemo se vrti sa otrpilike 3 rad/s, a kako širi ruke to pada na otprilike 2 rad/s. I u cijeloj priči vidi se i polagani utjecaj trenja (cijela stvar se polagano usporava).

I čemu sve to? Pa Nemo je nastavljao od zadnjeg predavanja kad je obrađivao kutnu količinu gibanja - nakon toga dolazi proučavanje zakona očuvanja kutne količine gibanja. S obzirom da bi na satu teško stigao napraviti sve ovo Nemo je sve snimio doma i onda to koristio na satu. Sat sam počeo vrteći se na nekom skoro polomljenom stolcu koji sam našao u razredu, što je trebalo poslužiti kao uvod u raspravu. Pitanje je bilo što se dešava sa kutnom brzinom i kako bi to izmjerili? Kasnije se u raspravi pokušalo objasniti zašto. Idejni plan (sa komentarima o stvarnoj izvedbi) je išao otprilike ovako:

1. Pokazni pokus: ako u školi imaju stolac koji se može okretati to koristiti za uvod, a ako ne pokaže se filmić (na kraju se koristilo oboje zato jer je stolac bio loš)
Pitanje: što se dešava sa kutnom brzinom i kako bi smo ju izmjerili?

2. Učenici daju prijedloge mjerenja kutne brzine, a Nemo na kraju objasni kako se to može raditi i pomoću videa (prilično je nevjerojatno da će se itko od njih toga sjetiti). Imati raspravu oko toga kako uopće podatke u oblilu (x,y,t) pretočiti u kutnu brzinu. (to je išlo). Na kraju doći do grafa.

3. Pitanje: Zašto se kutna brzina mijenja? -> ako zaključe da je to zbog mijenjanja momenta inercije treba vidjeti što povezuje moment inercije i kutnu brzinu.
Uspješno su zaključili da je to bilo zato jer se masa drugačije rasporedila, ali nisu se sjetili da se "raspored mase" ustvari zove moment inercije, a i kasnije se nisu mogli sjetiti da je veza između momenta inercije i kutne brzine ustvari zamah (L=Iω). Nemo ponovio...

4. Pitanje: Što uzrokuje promjenu zamaha? Ok s obzirom da je zamah već zaštekao nisu se baš sjetili ni što točno povezuje uzrokuje promjenu zamaha (2. Newtonov zakon za rotacijske sustave), što bi bio moment sile. Ah well, Nemo opet ponovio ...

5. Pitanje: A kakav je moment u našem slučaju sa stolcem? -> poanta ovdje je da vide ako nema momenta sile onda nema ni promjene zamaha. I tu smo uspjeli oplesti neku raspravu i zaključiti da dok se Nemo vrti na stolcu na njega ne djeluje vanjski moment sile (primjer sfernog pilića: ustvari imamo trenje, ali kad fizičari ionako rade sa sfernim pilićima u vakuumu, kud nebi i sa stolcima bez trenja :)



I nakon toga je također uspješno zaključeno da promjena zamaha također mora biti nula, no sam zamah može imati neku konstantu vrijednost. Voila, upravo se izrodio zakon očuvanja kutne količine gibanja oliti zamaha :)

6. Vratiti se na primjer sa videa i pokazati da imamo dva slučaja (raširene ruke, skupljene ruke) kada smo mijenjali moment inercije, ali je zamah bio konstantan. Pokazati da iz toga slijedi da se kutna brzina morala promijeniti zbog očuvanja kutne količine gibanja :) Riješit koji zadatak ako se stigne ... (stiglo se je).

Sve u svemu dobro prošlo. Uglavnom Nemo je već prije zaključio da se kod planiranja nastave dobro voditi ratnom doktrinom "Nijedan bojni plan ne preživljava kontakt sa neprijateljem". Dobro je planirati, ali računajte da ćete obično završiti u drugačijoj situaciji :)

nemo uči kako slomiti školsku ploču

I kako bi ste vi slomili školsku ploču? Nemo je danas od učenika 3.D. u Splitskoj 3. gimnaziji dobio svakojake odgovore. Inače Nemo je danas držao sat o kutnoj količini gibanja, što na prvi pogled nema puno veze sa lomljenjem školske ploče, ali izgled vara ;)

Uglavnom čini se da bi motorna pila upalila, no Nemo nije imao motornu pilu, ali je zato ploču gađao kredom (mala masa, velika brzina) i naslanjao se na nju (vel'ka masa, mala brzina). Dakako ovo je služilo kao uvod o količini gibanja, pa kad se jednom sjete da je p = mv lakše se dođe do toga da je L=Iω. Uglavnom momci i djevojke sve znaju kad malo zapnu, čak su htjeli i surađivati (s obzirom da je to bio zadnji sat Nemo zadovoljan :)

No sljedeći put će morati imati i nešto više od zanimljivog uvoda. Nažalost kasnije ih je Nemo zapilao sa izvodom kutne količine gibanja za proizvoljno kruto tijelo, što je bio overkill + dosadno. Nije bilo bolje ideje, a to je bilo u udžbeniku :( Srećom pa je sljedeći put slična stvar, ali sa nešto više interesantnih opcija - zakon očuvanja kutne količine gibanja ima primjene ko pljeve. A u osnovi taj je ionako za ocjenu :) Treba naći načina kako uvući mjerenja i pokuse u sat, kao što je to radio u osnovnoj školi za nastasvnu jedinicu sa produljenjem opruge. Jedino što je tada imao sav pribor u školi, sad će trebati improvizirati.



Inače prošli semestar je Nemo u osnovnoj školi radio elastičnu silu. Prezentaciju koja je korištena na satu možete vidjeti ovdje, a inače nastava se radila tako da bi se prvo postavilo neko okvirno pitanje na koje bi učenici davali odgovor, pa bi se to kasnije uobličilo nešto (tako je Nemo radio i danas u srednjoj). Također svi su imali pribor za mjerenje ovisnosti produljenja opruge o broju utega koji se ovjese o oprugu iz čega se pokušao modelirati Hookov zakon (nekako su ipak zaključili da je produljenje proporcionalno sa silom ;) Rezultate tog mjerenja možete vidjeti ovdje, a ispod je priložen graf (bilo bi zakon kad bi Google docsi mogli raditi regresiju, no nekako već gledam kako bi se novo izišla WolframAlpha mogla koristiti za ovakve stvari!). Uglavnom tako nešto bi bilo fora napraviti i u srednjoj samo što sam definitivno ograničen priborom (imam svoj bicikl, te možda uspijemo napraviti mjerenje pomoću analize videa kao što sam to radio za savijanje gravitacije).

nemo uči o kritiziranju

Jučer je bilo predzadnje izlaganje na kolegiju Metodologija istraživanja u prirodnim znanostima i to najduža "seansa" do sada. Članke je izlagalo troje ljudi, pa je sve to potrajalo malo podulje i profesorica Fuchs je obećala da nas vodi na pivo poslije svega :) A izlaganja jučer su bila svakojaka, imali smo jedno ponovljeno izlaganje članka o svjetlosnom zagađenju s obzirom da je kolegica koja je to radila 1. put naprosto uspjela izostaviti sve podatke iz dotičnog istraživanja, Crlja je održao uvjerljivo najbolje izlaganje od svih nas (članak o modeliranju intenziteta padalina u tropima), a na kraju je kolega Gašo uspjeo održati jedno dosta nekoherentno izlaganje o članku koji prezentira korištenje Convayeve igre života za modeliranje Turingova stroja.

Izlaganje je samo zbog uvođenja u osnove dosta teško, pa je bilo potrebno objasniti što je to Turingov stroj, što su automati i što je Convayeva igra života. Tako da je kolega potrošio svih 45 minuta na ta objašnjavanja i na kraju uopće nije uspio izložiti članak, a i sama objašnjenja su bila prilično opskurna. Tako da kad su na red došla pitanja Nemo mu je praktički "skočio za vrat" s bezobraznim pitanjima i dosta otvorenom kritikom samog izlaganja. Uglavnom cijela stvar se na kraju uredno završila i krenu svi na tu obećanu pivu.

Eh sad, kako je alkohol kvalitetan inhibitor socijalnih barijera uz pivu se razvila dosta interesantna rasprava o kritiziranju. Kolegu je, dakako, dosta iznerviralo to što mu je Nemo tako iskritizirao izlaganje, unatoč tome što je i on sam shvaćao da je izlaganje bilo prilično loše. Njegov stav je da je takvo ponašanje neprimjereno za jedan kolegij, tj. da bi se u ovakvim situacijama trebali ponijeti "sa rukavicama na rukama" i zadržati samo na "kulturnim" pitanjima, a profesoru ostaviti isključivo pravo kritiziranja. Nemin stav je dakako drugačiji, općenito smatra da je u interesu osobe koja izlaže da dobije iskrenu kritiku i da bi u osnovi svatko trebao imati pravo da ju iznese bez inhibicija. Primarni cilj ovog kolegija je bio usavršavanje naših vještina izlaganja, pa ne vidim kako bi se to vještine trebale usavršavati bez povratnih informacija. Nemo priznaje da je to mogao učiniti i taktičnije, pogotovo s obzirom što je znao da će i profesorica na kraju dati kritiku (što je i učinila).

Dakle osnovna premisa je da bi se putem povratnih informacija trebalo moći ispraviti vlastite greške. Kolega Miro je izrazio mišljenje da bi ustvari to trebali raditi samo putem pitanja, a ne direktnom kritikom, s obzirom da ljudi u mnogim slučajevima teško prihvaćaju kritiku. Ovo je smislen komentar s obzirom da će kritika biti beskorisna ako ju osoba prihvati defanzivno - onda neće služiti kao alat za promjenu već će prije ispasti kao učvršćivanje postojećeg mišljenja, što dakako nikome ne koristi. Dakle čak i ako je kritika dobronamjerno upućena čisto zbog ljudskog ponašanja ona može imati negativan efekt. S druge strane nismo uvijek u poziciji kad sve možemo obaviti bez kritike (ili ćete možda samo naići na nekog siledžiju kao Nemo :), onda je važno imati sposobnost prihvaćanja kritike bez ulaženja u defanzivan stav. Također i drugoj strani (kritičarskoj) je korisno razrađivanje vještine kritiziranja, s obzirom da je to jedan način iznošenja mišljenja.

Nemi se dakle općenito čini da svi najviše profitiraju kada se u ovakvim kontroliranim uvjetima otvoreno iznose mišljenja, s obzirom da proces razmišljanja na nastavi obično ostane u tuđim glavama. Neke stvari nikad nećete uočiti sami, a ukoliko se otvoreno komunicira veća je vjerojatnost da će se i potencijalno teško razumljive stvari nekako razjasniti. Ako primate kritiku vjerojatnije je da ćete se na nju naviknuti i lakše ju primati u budućnosti, a svakako vam može pomoći da promijeniti pogreške koje radite. Iznošenjem kritike (a i pitanja) javno iznosite mišljenje koje je onda svima dostupno, dakle možete dobiti i povratnu informaciju o vašoj kritici (ponekad može biti potpuno neutemeljena) čime profitiraju svi prisutni.

Žalosno je što se u našem obrazovnom sustavu ljudi naviknu na to da budu mimoze i pasivci. Vrlo su rijetki kolegiji (o osnovnoj i srednjoj školi da ne pričamo) na kojima se potiče pitanja, kritiziranje i općenito informiranje o kvaliteti izlaganja. Kolegij na kojem javno izlažete bi uvijek trebao imati komponentu povratne informacije i ljude bi se trebalo navikavati da postavljaju pitanja i iznose mišljenje. Ono čemu svi svjedočimo je nažalost da se ljudi boje postavljati pitanja, mišljenje izražavaju prilično rijetko, a čak i kad održite izlaganje nećete znati da li je to bilo u redu ili nije. Recimo na ovom kolegiju je bilo napomenuto da su pitanja poželjna, ali nažalost nije bilo regulirano kako to utječe na vašu ocjenu tako da je bilo dosta ljudi koji su uredno šutjeli. Inače Nemi je jedan njegov poznanik koji studira management opisivao jedan kolegij na kojem su pitanja i komentari bili obavezni, štoviše što pitanja/komentari neugodniji to bolje i sve to skupa vam utječe na ocjenu. Niste mogli dobiti prolaz ukoliko niste sudjelovali u komunikaciji. Nemi se nekako čini da bi to bilo dobra praksa i za ovaj kolegij (a i za bilo koji drugi) s obzirom na poslovičnu zatvorenost naših studenata. Također bilo bi izvrsno da se unutar kolegija može izlagati 2 puta kako bi se nova saznanja mogla i primijeniti što prije - ovako su ljudi koji su izlagali prvi bili u lošijem položaju s obzirom da su kolege koje izlažu kasnije mogle učiti na tuđim greškama.